Preneseno iz „Zdravi život“ broj 81/2010
Ulažući u bračni i partnerski odnos, ulažemo u sebe
Piše: dr. Ljiljana Bastaić, psihijatrica, psihoterapeutkinja, direktorica Centra za unapređenje kvalitete življenja i međusobne komunikacije, Zagreb
Često od čitatelja i poznanika čujem komentare o propasti braka i obitelji. Kao argumente navode povećanu stopu rastava, gubitak autoriteta roditelja, drogu i alkohol kod mladih i starih.
To što navode i jesu zabrinjavajući podaci. Uistinu, bračni se odnos mijenja i postaje nešto što je do sada nepoznato i što nismo imali prilike vidjeti i iskusiti.
Stari vertikalno-hijerarhijski način organiziranja odnosa u industrijski razvijenom društvu više nije moguć. Model prema kojem postoji jedan autoritet u obitelji i u braku polako zamjenjuje horizontalni način organiziranja gdje su muž i žena ravnopravni partneri. Hijerarhijski model je model visoke učinkovitosti i danas je prikladan samo u ratu i kod elementarnih katastrofa. Ako ga se pokušava primijeniti u partnerskim odnosima on sam po sebi može izazvati elementarnu katastrofu – od vrlo poremećenog odnosa do rastave braka.
Horizontalni pak model, čija je glavna karakteristika ravnopravnost i međusobno uvažavanje je model koji zahtijeva daleko veću količinu energije, jer se radi o neprestanom propitivanju međusobnih uloga i mjesta muža i žene. Propitivanje međusobnih uloga i mjesta moguće je razvijanjem dijaloškog odnosa u kojem je dijalog o svemu što se tiče sudionika u odnosu, najvažniji oblik kojim se odnos ostvaruje.
Povećana količina energije i vremena koji su potrebni za takvo organiziranje odnosa mora se pronalaziti u svakodnevnici kroz neprestane pokušaje i pogreške, jer je riječ o procesu za koji ne postoji model u društvenom sjećanju niti u iskustvu oba partnera. Riječ je o otkrivanju sasvim novog područja.
Kad govorim o dijalogu, imam na umu nekoliko bitnih karakteristika: slušanje, uvažavanje, razumijevanje. U prošlom je članku spomenuto što je to što dobivamo specifičnim načinom dijalogiziranja, a u ovom se govori o tome da koliko god se i sami uvjeravamo da je to učinkovit način unapređenja odnosa, toliko ga je teško prenijeti u naviku jer „stari obrasci teško umiru“. Stari obrasci su instinktivni, njih shvaćamo kao svoje „JA“ i teško ih se odričemo jer umišljamo da ćemo na taj način izgubit sebe. Istina je upravo suprotna.
Sebe možemo ponovno kreirati
Zvuči pomalo božanski, zar ne, ali je zapravo istina. Nova tehnologija omogućila nam je nove spoznaje. Pa tako danas imamo potvrdu onoga što je još prije tridesetak godina bila znanstvena fantastika, a to je spoznaja da je mozak plastičan i da se njegova materija mijenja s obzirom na iskustvo svakog pojedinca. Ako neko ponašanje namjerno, dovoljno dugo i sustavno uvodimo, to će rezultirati zapisom u moždanoj masi koja se tako mijenja.
Time se potvrđuje ono na čemu se već stotinu godina zasniva psihoterapija. Promjena je moguća. Najprije se stvara uvid u razloge i korijene problema, zatim se to pokušava povezati s reakcijama, odnosno ponašanjem i nakon toga se radi na smislenom pronalaženju boljih i kreativnijih obrazaca ponašanja. Ta se nova iskustva postupno ugrađuju u mozak kao novi moždani strujni krugovi koji zapravo predstavljaju materiju mozga. Tako nova iskustva utječu na formiranje moždane tvari. Postupno se te promjene finaliziraju u promjenama elemenata karakternog sklopa.
Prema tim novim znanstvenim spoznajama, iskustva koja nas oblikuju ostaju u nama zauvijek, ali su podložna preispitivanju i preobrazbi. Partner je najpozvanija osoba s kojom možemo krenuti na takvo jedno putovanje mijenjanja samoga sebe. Putujući zajedno, istodobno mijenjamo i sebe i odnos. U tome je sadržan sav potencijal ljubavnog partnerskog odnosa i vizija za budućnost.
I pored našeg sve većeg znanja, danas smo suočeni s time da smo „izgubljeni u prijevodu“ između odnosa koji su ugrađeni duboko u nas i nejasnih potreba za nečim drugim. Duboka slika odnosa u nama su odnosi modelirani tisućama godina borbe za preživljavanje i „zacementirani“ su u našim nesvjesnim obrambenim mehanizmima stvorenim u ranim godinama života. Formiranje novih odnosa zahtijeva od svakoga od nas da učini svjestan napor prema promjeni i da u taj svjesni napor ugradi temeljno ljudsko poštovanje prema svom partneru.
Temeljno ljudsko poštovanje podrazumijeva odustajanje od ponašanja koja su metaforički predstavljena u Četiri jahača Apokalipse bračnog života:
- eksplozivnost u nastupu
- kritiziranje
- ismijavanje
- povlačenje i potpuno zatvaranje.
Sva su ta ponašanja u međusobnoj ovisnosti i uglavnom jedno ponašanje izaziva drugo. Eksplozivnost u nastupu, kritiziranje i ismijavanje lako dovode do povlačenja i zatvaranja, kao i obratno. U odnosu ne postoji „krivnja“, osim u slučaju nasilja, nego jedino i stvarno obostrana odgovornost za ono u što se taj odnos pretvara.
I pored najbolje volje i svjesnog nastojanja, nije moguće brzo i odmah promijeniti sve svoje stare navike, pa katkad i dalje reagiramo instinktivno, a time i kontraproduktivno. Ono što pomaže u takvim situacijama iskliznuća u stare obrasce reagiranja jest da također odustanemo od kritiziranja i ismijavanja samih sebe. Potrebno je tada imati razumijevanja za svoje „slabosti“, koje su stari nesvjesni obrambeni mehanizmi, ključni za preživljavanje u dječjoj dobi. Partneri, koji se uspijevaju nositi sa sramom zbog poteškoće da odmah učine „dobru stvar“, nježno se šale na svoj račun i to pomaže.
Dobar brak nije brak bez uspona i padova. On se poznaje po tome što su, kako par radi na svom odnosu, padovi sve plići, a usponi dulje traju.
Konflikt u odnosu, koliko god bio razoran ima i svoju pozitivnu stranu. On nas tjera da pozorno razmislimo o onome što sami činimo i da preispitamo naše motive. Konflikt je motiviran nesvjesnim nezadovoljenim potrebama s jedne strane i potisnutim dijelom sebe s druge strane, koji onemogućuje da tu potrebu kod partnera zadovoljimo. U tim nepoznanicama skriveno je blago koje postaje pogonski motor za rast i razvoj kada se jednom otkrije njihovo pravo značenje.
Za suočavanje s nezadovoljstvom koje se nalazi u korijenu sukoba potrebna je vještina Imago dijaloga. Partneri se tada otiskuju na putovanje koje je zapravo životno putovanje i samo sebi cilj. Nikad se ne dostiže zemlja savršenstva, ali se na tom putu otkrivaju raznoliki pejzaži, koji obogaćuju prostor međusobnog odnosa.
Longitudinalna istraživanja koja promatraju sretne i nesretne brakove otkrivaju nam da je 65 posto sukoba nerješivo. Nerješivo je zbog toga što su razlozi za sukob u drugom vremenu i drugom prostoru. Ono što je moguće je kroz procese dijalogiziranja iscijeliti korak po korak one korjenčiće koji hrane sukob na površini sve dok ne preostane mala količina materijala koji hrani povredu.
Parovi koji su u stanju vidjeti razliku između površnih i dugotrajnih neslaganja koja se ponavljaju, nalaze rješenje u tome da nastoje ući ispod površine i pronaći stvarne duboko potisnute razloge. Parovi koji instinktivno nastoje biti jedno drugom melem za ranu, dakle oni koji paze jedno na drugo kao na najveće blago, stavljaju tu svoju sposobnost u talon s ostalih šest vještina sretnog odnosa.
- Duboka nepromjenjiva potreba za međusobnim upoznavanjem sa sviješću da je svaki novi dan mogućnost za ponovno međusobno otkrivanje.
- Uključuju u svoj odnos male pokazatelje neprestane ljubavi i divljenja na koje svatko od nas ima pravo, i za koje kod svakog postoje uvjeti, samo ako partner želi pozorno gledati.
- Dovoljno su usmjereni na svog partnera pa ih i to ih čini osjetljivima na male trivijalne stvari, koje su sigurnosna mrežu u kojoj se ljuljuška dovoljno dobar odnos.
- Povjerenje u prosudbu partnera spremnost na raspravu uz pokazivanje poštovanja za drugačiji stav i prihvaćanje međusobnog utjecaja „cement“ su za kvalitetan odnos.
- Smisao za humor ili neka druga sposobnost pomažu deblokiranju napetosti u odnosu.
- Uz to imaju zajedničku viziju i većinu zajedničkih vrijednosti.
Ulažući u odnos mijenjamo sami sebe i tako postajemo zreli i zadovoljni ljudi.