Preneseno iz “Zdravi Život” broj 80/2010
Sposobnost dijalogiziranja
Kako je steći u ozbiljnoj vezi i braku
Piše: dr. Ljiljana Bastaić, psihijatrica, psihoterapeutkinja, direktorica Centra za unapređenje kvalitete življenja i međusobne komunikacije, Zagreb
Kao reakciju na moj tekst o bračnim odnosima od prosinca, često čujem komentare: „Sve je to vrlo zanimljivo, ali kako mi to može pomoći?“ Ili „Spominjete dijaloge. Pa mi razgovaramo, ali to ne pomaže i još se više posvađamo“.
Počnimo s jednom kratkom metaforom. Zamislimo život kao rijeku koja je katkad mirna i naizgled spora, a katkad hirovita i prepuna tjesnaca i podvodnih stijena. Plovljenje po rijeci života može biti i mirno i sporo kao i naporno i riskantno. Zamislite sad odnos dvoje ljudi, odnosno brak, kao čamčić kojim se od davnina plovi po rijekama. Dvoje sjede u njemu i svatko ima svoje jedno veslo s kojim vesla. Da bi se održao pravac, potrebno je da svatko vesla na svojoj strani prateći ritam jedno drugog. Potrebna je suradnja i usklađenost.
Lako je veslati kad je rijeka mirna. Tada može veslati samo jedan partner u čamcu, premda to zahtjeva više napora, jer mora mijenjati stranu čamca na kojoj veslom grabi vodu kao da je sam u čamcu. Ako vesla samo na svojoj strani, čamac se počne vrtjeti u krug. Nakon nekog vremena pojavi se zamor. Taj se zamor u mom uredu manifestira kao pritužba: „Ja radim sve u našem odnosu, a tebe nigdje nema“. „Ti se baviš nekim svojim zanimacijama, a ja sve radim da se naša obitelj održi.“ To znači da je i u mirnim razdobljima života itekako važno surađivati na obostrano zadovoljstvo, a ne ravnodušno prihvaćati inicijativu i zalaganje onog drugog kao da se to samo po sebi razumije.
Kad životna rijeka zađe u tjesnace, ubrza se i počne skakutati preko vidljivih i nevidljivih stijena. Pitanje opstanka ovisi o tome koliko i jedan i drugi veslač ulažu napora da održe čamac u zacrtanom smjeru, odnosno u smjeru izlaska iz opasne zone. Tada su mogući različiti scenariji. Ili se jedan od veslača prestraši i u panici počne s kontraproduktivnim manevrima, ili odustane od veslanja i svu odgovornost prepusti suveslaču. Može se dogoditi, da ona vještina kojom oboje raspolažu nije dovoljna da održi čamac iznad površine. Tada dolazi do nevolje i prevrtanja te se oba veslača nađu u vodi.
Takve su situacije u dugotrajnim vezama i u braku vrlo česte i sreća je da ta vrsta bračnog „brodoloma“ može služiti kao upozorenje da se nešto u veslanju mora popraviti.
Sve se češće događa da tako „mokri i promrzli“ „veslači“ isplivaju na „obalu“ pred mojim uredom nadajući se da ću im ja dati čarobnu formulu kako da plove bez napora i prevrtanja ili da uvjerim onog drugog da vesla na pogrešan način.
Ako sad zaboravimo metaforu i pogledamo zajedno zbog čega najčešće parovi traže moju pomoć kao bračnog terapeuta, onda je to zbog toga što:
- učestale svađe uništavaju odnos
- postoji ozbiljna opasnost od rastave braka
- ustanovljena je bračna nevjera.
U većini slučajeva oba partnera očekuju potvrdu svojih stavova i nastoje me pridobiti na svoju stranu. Zapravo se nadaju da ću ja potvrditi da su oni u pravu, a ovaj drugi u krivu. Toliko nastoje dokazati svoju pravdu da od silne buke ne čuju onoga drugog. Oboje su duboko razočarani i povrijeđeni te predbacuju i sebi i partneru slom iluzije o vječnom, blaženom osjećaju zaljubljenosti.
Osobno vjerujem da postoji vrlo malo razloga zbog kojih nije moguća bračna i partnerska terapija, i to kad jedan od partnera odbija sudjelovati ili kad je riječ o ponavljajućem obiteljskom fizičkom i verbalnom nasilju. U ozračju neprestanog straha u kojem živi jedan od partnera nemoguće je raditi na uspostavljanju međusobne otvorenosti, koja je nužna za ponovnu izgradnju poljuljanog povjerenja i poštovanja. Pa i u takvim situacijama katkad postoji šansa da se pomogne i nasilniku i „žrtvi“ da iziđu iz svojih ustaljenih uloga.
Dakle, kad par pokuca na moja vrata, obično su im oboma puna usta kritike i zamjeranja, a uši potpuno zaglušene. Te uši čuju samo „uvrede“ i prvenstveno slušaju svoj odgovor na njih. Također su oboje slijepi na svoje ponašanje, a uvećano vide sve aspekte ponašanja onoga drugog. Koliko god to čudno zvučalo, ali to je zapravo prilično normala pojava u situaciji kroničnog konflikta i nezadovoljstva. Normalno, ali kontraproduktivno.
Kritiziranje i napadanje utječe na mobiliziranje obrana, jer se branimo od boli koju kritika provocira. Iza zidina svoga obrambenog sustava ne vidimo više partnera u svoj njegovoj ljudskoj kompleksnosti nego vidimo samo onaj aspekt koji nas ugrožava. Poistovjećujemo partnera s tim napadom. On/ona tada kao osoba postaju opasnost, a ne njegovo/njezino ponašanje. Vidimo ga/nju kao neprijatelja, povlačimo svoju energiju iz odnosa, a sa tim i osjećaj suosjećanja za partnera te gubimo kontakt, bitnu poveznicu u odnosu. Tada se počinje razvijati ideja o pogrešnom izboru.
U Imagu smatramo da su kritika i napad pandan plaču u djetinjstvu kojim smo nastojali usmjeriti roditeljsku pozornost na naše želje i potrebe. Roditelji nisu mogli, znali ili htjeli odgovoriti na naš dječji zahtjev ili su nam nakon upornog plača ipak udovoljili. Ta činjenica ostaje zapisana u našem nesvjesnom, pa tako u situaciji u kojoj smo preplavljeni emocijama, naš odrasli um „šuti“ te počinjemo rabiti instinktivne mehanizme. To je ljudski, ali je kontraproduktivno, jer u odrasloj dobi posjedujemo načine i vještine koje nismo imali kao djeca i situacija više nije ista. Više nismo toliko i na takav način ovisni o partneru kako smo bili ovisni o roditeljima pa naše odrasle vještine možemo upotrijebiti u odnosu s partnerom, samo ih moramo prepoznati i uvježbati.
Rad na komunikaciji koji je u početku bitna karakteristika terapije pomaže partnerima da ublaže svoj način reagiranja i otvore uši za ono što partner govori. Osim toga seansa po svojoj strukturi, a i moja prisutnost kao terapeuta jamči razmjernu sigurnost u komunikaciji. Tada najčešće imaju i veću spremnost da vide na koji su način svojim ponašanjem uvrijedili drugoga, kao i to da prepoznaju što je u korijenu takvog ponašanja.
Prvi korak u uvježbavanju novih komunikacijskih vještina jest pomoći partnerima da uspore proces koji se među njima događa kako bi lakše uvidjeli koji su to trenuci kada povrjeđuju jedno drugo. Također im pomažem da uče kako sami sebe mogu smiriti tako da ne budu više izloženi na milost i nemilost navali vlastitih emocija. Istodobno ih učim da je slušanje onog što drugi govori lakše kad imaju zadatak da nakon toga ponove izrečeno. Takva praksa u kojoj slušamo i potom ponavljamo partnerove riječi u početku djeluje umjetno. Ali učenje novog u sferama u kojima već postoje ustaljene navike, djeluje nespretno.
Da bismo naučili komunicirati s uvažavanjem, moramo naučiti i u emocionalno nabijenim situacijama smiriti sami sebe i slušati onoga drugog. Moramo naučiti da svoj odgovor koji se u svađi odmah počinje stvarati u našem umu i tako onemogućuje da potpuno čujemo riječi koje su nam upućene, odgodimo, i potpuno se posvetimo onom što nam partner govori. Ponavljanje partnerovih riječi shvatimo kao pomoćne kotačiće na dječjem biciklu. Imamo ih dok ne naučimo kontrolirati „guvernal“, svoj um. Kad smo u stanju kontrolirati svoj um, kotačići, tj. ponavljanje više nam ne treba, jer tada možemo potpuno slušati, a to je osnova za uvažavajuću komunikaciju i razvoj odnosa dubokoga međusobnog poštovanja, kada se može razbuktati stara strast.
Za te prve korake pri uspostavljanju otvorenijeg i sigurnijeg odnosa potrebna je disciplina i praksa. S disciplinom i praksom počinjemo prihvaćati novo kao našu svojinu. Time otvaramo prostor za sljedeće korake.
Drugi i treći korak puno su kompleksniji i zahtijevaju rad na psihološkoj i emocionalnoj razini i poniranje u prošlo vrijeme u životu oba partnera. U tom prošlom vremenu žive neugodna pa čak i traumatska iskustva. Iznošenje tih iskustava na površinu omogućuje partnerima da jedno drugo promotre u svim ljudskim dimenzijama. To daje poticaj povećanju suosjećanja u odnosu. A suosjećanje je najbolje ljepilo za distancirani odnos. Tada partneri polako počinju razumijevati razloge povrijeđenosti i počnu korigirati svoje ponašanje koje evocira stare traume. Razumiju da problem oko na primjer pospremanja kuhinje nije doslovce problem vezan uz pranje i pospremanje i prema tome trivijalan, nego da se ispod toga krije potreba koja može biti vezana uz prepoznavanje, uvažavanje, a time i uz samopoštovanje.
Život u ozbiljnoj vezi ili u braku naša je velika prilika da kroz važan, intiman i intenzivan odnos s tako bitnom osobom kao što je partner oboje dobijemo vjetar u leđa u nastojanju da se razvijamo u kompleksna, cjelovita i zadovoljna ljudska bića.